Humor je zapravo poziv na otpor

Palestinski redatelj Elia Suleiman, ovogodišnji dobitnik prestižne nagrade Sarajevo film festivala, Srce Sarajeva, rođen je u Nazaretu. Svoja prva dva višestruko nagrađivana kratka filma Introduction to the End of an Argument i Homage by Assassination snimio je dok je živio u New Yorku u razdoblju od 1981. do 1993. godine.

Njegov dugometražni igrani prvijenac Kronike nestajanja proglašen je najboljim filmom Filmskog festivala u Veneciji 1996. godine, a Božanska intervencija, film koji je snimio 2002. godine, osvojila je Nagradu žirija i FIPRESCI nagradu međunarodnog udruženja filmskih kritičara na Filmskom festivalu u Cannesu, kao i nagradu za najbolji strani film Europske filmske akademije. 

Veza ovog sad već klasika sa sarajevskim filmskim festivalom je duga, pa je tako Elia Suleiman još 2016. godine bio predsjednik žirija u konkurenciji igranog filma na festivalu, dok je ove godine primio nagradu Srce Sarajeva, a sudjelovao je i na Masterclassu na kojem je podijelio svoja sjećanja na djetinjstvo, motive bavljenja filmskom umjetnošću, te brojne tajne svog redateljskog, glumačkog i producentskog umijeća.

Poštovani gospodine Suleiman, hvala vam na izdvojenom vremenu za razgovor. Prvo pitanje je, možda, očekivano – kada ste počeli razmišljati o profesionalnom bavljenju filmom?

Napustio sam školu još kao šesnaestogodišnjak, jednostavno mi nije išlo, u to sam vrijeme pripadao uličnim bandama i pitao se što ću raditi u životu. Bio sam fasciniran gangsterima, pa su i prvi filmovi koje sam tada gledao (a nije ih bilo puno) bili filmovi jasnih priča, komercijalni prosječni filmovi o žrtvama i zločincima.

Ali ubrzo su me i roditelji počeli pitati što bih htio raditi u životu, pa kako nisam imao jasnu ideju, nekako sam se dosjetio filma. Moj je brat u to vrijeme predavao na sveučilištu pa sam ga zamolio da mi preporuči knjige o filmovima i redateljima. I tako sam počeo čitati i kada bih pročitao nešto bi mi se svidjelo o nekom redatelju, zapisao bih ime tog redatelja i kada sam kasnije stigao u New York, nastojao sam pogledati poneki njegov film.

I tako je upravo New York označio početak vaše filmske karijere?

Da, odlazio sam u kino, pokušavao gledati filmove tih redatelja, ali uglavnom mi se nisu sviđali, činili su mi se pretenciozni. No, u to sam vrijeme, na preporuku prijatelja, počeo čitati, i to je bilo inspirativno, čitao sam Adorna, Benjamina i brojne druge filozofe. Uz njihovu pomoć pokušavao sam doznati tko sam zapravo ja. Tada sam počeo i zamišljati ono što čitam i tako je počelo moje maštarenje i sanjarenje. Ponovno sam krenuo u kino, gledao sam retrospektive velikih redatelja i shvaćao da nisam potpuni stranac. Vidio sam sličnosti likova u tim filmovima s ljudima iz mojeg rodnog Nazareta i to me je konačno približilo filmskoj umjetnosti.

Elia Suleiman ovogodišnji je dobitnik
prestižne nagrade Srce Sarajeva / Izvor Sarajevo film festival

Prvi film koji ste snimili bio je kratki film…

Nakon brojnih odbijenica uspio sam dobiti svoj prvi kratki film. Po prvi put našao sam se na filmskom setu, sve mi je bilo novo, učio sam kako se uopće radi na filmu, s kamerom i ostalim sredstvima. Tražio sam glumca koji mi nalikuje, pa kako ga nisam mogao naći, odlučio sam da ću to biti ja. Gledao sam se u zrcalo i pitao kakav će biti taj lik, popravljao sam se iz dana u dan.

Osim što ste postali glumac, vrlo brzo ste postali i producent, jesu li razlozi bili isti?

Naravno, morao sam producirati svoje filmove zbog toga što nitko drugi to nije htio raditi. Odbili su me svi drugi producenti, jednostavno nisu htjeli raditi filmove o Palestincima i Židovima u kojima nije bilo žrtava, nego humora. I tako sam počeo sâm producirati filmove, što mi je na neki način bilo čak i lakše jer sam bio sam svoj gazda. Mogao sam svašta snimati, iskušavati, što mi producenti vjerojatno ne bi dopustili. Inače volim ići do kraja stvari i iskušavati ih, vjerojatno zato što sam samouk.

Odmah ste stvorili svoj specifičan vizualni stil koji karakteriziraju precizna kompozicija, statički kadrovi i upotreba simbola.

Dok sam gledao filmove, sviđalo mi se kad se kamera ne miče, kad je na jednome mjestu, i kad je jasan narativ, inače nisam shvaćao što se događa. Tako je i danas, ako priča filma nije jasna, onda pitam svoju suprugu da mi pojasni što se događa, a ona veli – o, Bože kako možeš snimati filmove, kad ih ne znaš ni gledati (smijeh).

Je li to razlog što često koristite tišinu kao značajan dio svoje narativne tehnike? ­Likovi u vašim filmovima rijetko govore.

U procesu stvaranja filmova uvijek ispitujem samoga sebe, želim stvoriti sliku čiste poezije, bez metafore, a potraga za takvim slikama i dalje traje. Ne želim metafore. Ne želim objašnjavati što je što i zašto u mojim filmovima. Ako prikazujem pticu, i pitate me što ta ptica znači, ona ne znači ništa, ona je to što jest, jer kada tisuću ljudi gleda istu scenu, oni je doživljavaju na tisuću različitih načina. Zašto onda definirati bilo što? Svi mi nešto doživljavamo i to dijelimo, ali opet svi to doživljavamo na različite načine, naravno zato što smo svi različiti i jedinstveni i to je ono što želimo – želimo zadržati taj osjećaj jedinstvenosti.

Koreografija je također vrlo važan element u vašim filmovima, ona je naravno bitan preduvjet smiješnoga, zar ne?

Da, uživam u koreografiji, u dvostrukosti, naprimjer, kada dvoje ili više ljudi u istom trenutku rade istu stvar. To mi je jednostavno smiješno.

Kao svoju inspiraciju često ističete klasične redatelje kao što su Jacques Tati i Buster Keaton, kao i umjetnički pristup u kojem je manje više.

Mislim da sam se u zadnje vrijeme promijenio i moj se karakter omekšava, tako da se lice Bustera Keatona pretvara u lice klauna. Inače nije mi se lako inspirirati, provodim dane buljeći ni u što, čekajući Godota, s vjerom da se nešto mora dogoditi. Također, pokušavam pokrenuti svoju maštu i inspiraciju kuhajući. Kuham dosta, ali obično kad kuham loše, onda mi i rad na filmu ide loše, a kad kuham dobro, onda su mi i filmovi dobri. Kad mi neka dobra ideja za film padne na pamet, onda jurim na tržnicu, kupujem namirnice i kuham po osam sati. Eto na taj način razvijam ideje.

Kuhanje svakako može biti jednako kreativno kao i snimanje filmova. Kako se vaša kreativnost mijenjala s godinama?

Postao sam manje kreativan (smijeh). Razmišljao sam o tome, nisam baš siguran što mi se to točno događa, ali kako vrijeme prolazi, sve više se okrećem sjećanjima, pretpostavljam kao i drugi. To je vjerojatno stoga što imamo više iskustava, sjećanja… tako da u odnosu na ono prije kada sam pokušavao doznati tko sam, sada više ispitujem zašto sam postao takav kakav jesam. To nije lako jer nikad nisam uspijevao zapamtiti kada se i gdje nešto dogodilo, i zato već godinama pišem bilješke, i onda se vraćam tim bilješkama. Primjerice jednu ideju koju sam realizirao u svom posljednjem filmu, zapisao sam prije dvadeset i pet godina.

Od početka ste u svojim filmovima koristili humor i ironiju kao sredstva otpora protiv okupacije i političkog ugnjetavanja. Možete li to činiti i dalje, možete li se i dalje smijati svemu što se događa u posljednje vrijeme?

Ne želim o tome previše pričati, previše je agonije u svemu što se događa, stoga ne želim dodavati još više ulja na vatru, ali svakako da uvijek ima prostora za smijeh. I u najgorim, bezizlaznim situacijama, poput židovskih geta, bilo je prostora za smijeh. Smijeh je ono što čini vrijeme vertikalnim, a ne horizontalnim, čime dobivamo bezvremenske situacije. Ali da se vratimo na moju osobnu situaciju, naravno da se i ja ponekad pitam, mogu li ismijati ovo ili ono, ali uvijek dođem do zaključka ako izgubim svoj smisao za humor, izgubit ću i nadu. Jer humor je zapravo poziv na otpor, i ako samo jednu osobu potaknem da prekine taj kontinuitet vremena, samo na sekundu, zahvalan sam, jer u toj jednoj sekundi zapravo se moramo upitati zašto se sve ovo događa.